|
Tko god dođe u Zagreb s milijun eura spremnih za ulaganje, naivno pokuca na vrata gradonačelnika Milana Bandića. Razočaran što se s njime ne može ništa konkretno dogovoriti, ode na pravu adresu – k Slobodanu Ljubičiću, pravom gospodaru glavnoga grada.
– Svi prvo odu k Milanu, a onda dođu k meni – priznaje šef Zagrebačkog holdinga, posljednjih godina poznat po nadimku Kikaš, kojega su u djetinjstvu zbog bujne plave kose zvali Žuti. Iako mu je Bandić formalno nadređen, jedini je član skupštine Zagrebačkog holdinga i njegova bi trebala biti zadnja, gradonačelnik previše duguje Ljubičiću. No, odakle nekadašnjem partijskom aparatčiku s Trnja, rođenom u Runovićima pokraj Imotskog, takva moć? Čime je toliko zadužio Milana Bandića? Milan Bandić, gradonačelnik i šef zagrebačkog SDP-a, zapravo je Ljubičićev projekt, za koji je dao i podosta svojega novca. – Bilo tko mogao bi biti Bandić s novcem i radom koji sam uložio – izjava je koja se pripisuje Ljubičiću. Zbog toga Bandić i sluša svoga Kikaša. Poslušao ga je kada je pijan izazvao sudar i pobjegao. Tada je, na Kikašev savjet, javnosti slagao da je koristio vodicu za usta s alkoholom, a još je jednu prozirnu laž plasirao na njegov savjet. Kada su ga kamere uhvatile kako kopa nos, Ljubičić mu je šapnuo da kaže kako je namještao tampon jer mu nos krvari. Nije ga poslušao, koliko se zna, samo jednom, i tada je grdno pogriješio. Ljubičić ga je silno odgovarao od kandidiranja za šefa cijeloga SDP-a, ali glas Duška Ljuštine bio je jači. Rezultat: Milanović je predsjednik stranke, a Ljuština je već mjesecima potpuno neprimjetan. Iako je Bandiću savjetovao da obmanjuje, Ljubičića je nemoguće uhvatiti u laži. Govorit će satima i izbjegavati odgovor, ali lagati neće, pa nije lagao ni kada je suočen s podugačkom listom nekretnina koje posjeduje: stanove u Adžijinoj ulici, kuću u Vrapču, zemljište na Pantovčaku, stan na Jarunu, garaže u Središću, poslovni prostor u Dubravi, stan u Sopotu... Dio toga prodao je u posljednje dvije godine. – Sve sam to zaradio u devedesetima. Prodavao sam policiji odore i motorole. Već sam 1991. godine zaradio prvi milijun. Ništa nisam stekao otkad sam došao na čelo Robnih terminala i Holdinga – tvrdi Ljubičić, nekoć vlasnik tvrtke Dinex 90. Međutim, to nije bio njegov prvi izlet u poduzetničke vode. Već kao osnovnoškolac zarađivao je na praznicima u Dubrovniku novac dovodeći turiste iznajmljivačima soba. Od toga novca, tvrdi, mogao je kupiti odjeću za cijelu godinu, a još bi mu ostalo i za džeparac do sljedećega ljeta. Iz vremena lukrativne trgovine s policijom potječe i anegdota o velikoj paradi na Jarunu kojom je Franjo Tuđman pokazivao vojnu moć. U posljednji trenutak organizatori su shvatili da nemaju bijele rukavice za paradu, obratili su se Ljubičiću, i on ih je nabavio. – Tada sam mogao k Tuđmanu kad sam htio – hvali se Ljubičić, a upoznao je i Slobodana Miloševića dok je ovaj bio samo šef beogradskih komunista. Tada je, kaže Ljubičić, imenjak na njega ostavio dobar dojam. Danas pak bez problema može "drito" k Ivi Sanaderu. – On je moj jedini šef, a moja jedina stranka je Holding – često zna reći u šali. Kako i ne bi mogao k premijeru kad i on, kao i svi ostali, treba Ljubičićeve usluge, a on ih rado čini, najčešće ne tražeći ništa zauzvrat. Suvereno upravlja mastodontom sa 12 tisuća zaposlenih i više od četiri milijarde kuna temeljnog kapitala, a samo u devet mjeseci ove godine tvrtka je imala više od tri milijarde kuna prihoda. Sve to čini ga jednim od najmoćnijih ljudi u državi, na Nacionalovu popisu zauzeo je 34. mjesto u konkurenciji od tisuću moćnika, a tada Holdinga zapravo nije ni bilo. Jedini put kad Ljubičić, unatoč svoj moći, nije bio siguran u sebe, bilo je u trenutku izdavanja obveznica Holdinga na londonskoj burzi. – Molim vas, pripazite što pišete. Nemojte nam ovo pokvariti – rekao je novinarima dok je pregovarao o tome kako da zaduži Zagrepčane za 300 milijuna eura. Oprez se pokazao nepotrebnim, banke i fondovi su u samo četiri sata razgrabili obveznice koje će Zagrepčani otplaćivati sljedećih 15 godina. Mogao je tada sam sebi reći da je zaista uspio. Prešao je put od dječaka – kojega roditelji nisu u matične knjige upisali 10. travnja, kada je rođen, nego pet dana kasnije jer je put od Runovića do Imotskog bio predugačak – do čovjeka koji u londonsko sjedište Deutsche banke ulazi u odijelu vrijednom više od 1000 eura nakon što se po cijeloj Europi provozao mlažnjakom te iste banke. Izvor: http://www.radioimotski.hr/ |
